Autor:Dragana Čubrilo

Bliže se lokalni izbori. Češće su kave i poduži telefonski razgovori na tu temu. Znate, mi smo jeben grad. Imamo povijest na kojoj bi nam mnogi pozavidjeli. Bedeme koje nitko nije uspio probiti. Imamo gomilu pametnih, sposobnih ljudi. I mladih i starih.  Naravno, onih koji su ostali. Znamo koliki su otišli.

Poznati smo kao grad koji nikada nije mrzio. Prošao je pakao svih mogućih ratova, preživio i ljudi su u njemu živjeli dalje i bez mržnje s gomilom nacija u kotliću. Uvijek je bilo siromašnih i bogatih, ali najviše je bilo srednje klase. One obične, radničke.  Mi u želji smo tu klasu zvali raja. Moji su bili raja, svi moji prijatelji su bili raja, ne sjećam se onih drugih, kao viših. Živjeli smo kao jedno.

Zadnjih godina su nastale stravične podjele. Osobno sam se čudila jer sam smatrala da nitko raju podijelit ne može. Al eto, ispalo kako može. Interes velikih je uvijek bio zavadi pa vladaj. Uspjelo im zavaditi prijatelje, kolege, susjede. Sada u mom gradu postoje ovi i oni. Naši i vaši. Jedni mogu sve, drugi malo, treći ništa. Četvrti su ga napustili. Dosadilo im čekati da svi budu isti ili bar istiji kako klinci kažu.

Kada me pitaju tko bi bio najbolji kandidat na ovim predstojećim izborima uvijek odgovaram isto.  Iskreno, i od srca se nadam, da će to bit naš čovjek. Ne vaš, njihov. Naš brate.  Svih Siščana. Netko koga poznajemo, s kim se pozdravljamo u prolazu i tko zna što je sve prošao, ali i prolazi svaki stanovnik našeg grada.  Netko tko voli ovaj grad bar koliko ja. Tko voli njegove ulice, jutarnji žamor, večernju glazbu. Netko tko voli gužvu u prometu kada svi rade. Svi. Ne mi ili oni. Ama baš svi.

Netko tko će s guštom popiti kavu sa susjedima, poigrati se s klincima u parku, pomoći baki da prijeđe cestu. Netko tko će sresti ekipu na našoj šetnici uz Kupu i ostati s njima bar sat, dva. Družiti se kao običan čovjek. Netko tko se smije od srca. Ne zločesto, smišljajući nešto, nego onako da kada ga gledaš, smiješ se i ti. Netko tko mari za obrazovanje i vrijedne ljude. Zajebite partijske knjižice i kupljene diplome.  On mora prepoznati koliko tko zaista vrijedi jer živi za svoj grad i zna mu sve mane i vrline. Netko tko neće pričati o ustašama i partizanima nego o nama sjebanima poslije potresa 2020. Netko tko će uvijek biti tu za sve nas. Jebeš demagogiju ako taj neće svaku subotu proći tržnicom kroz svoju raju.  Taj Netko  će ići među ljude, ne pričati im samo s radija, plakata ili putem novina. Hoću običnog čovjeka. Našeg. Mog i tvog. Da se konačno smijem od srca i sreće. I ja i moj grad koji se dugo nije smijao.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here