Oni nisu kao mi

Autor:Katarina Grbeša

Ovo nije priča o Kosovu. Ovo je priča o nečemu što me već neko vrijeme okupira, o nečemu o čemu u isto vrijeme i želim i ne želim pisati jer se radi o temi koja je kontroverzna, iako onako čisto ljudski, to ne bi trebala biti.

Radi se o ilegalnim migrantima kojih je sve više i više. O ljudima u očaju.

Prošle godine imala sam priliku nazočiti predavanju  doktora Pietra Bartola, trenutno europarlamentarca (onog koji je nedavno posjetio i našu granicu kako bi svjedočio o postupanju prem migrantima). Doktor Bartolo je živio običnim životom na svom otoku, Lampedusi, gdje je radio kao liječnik, sve dok taj otok nije postao stanica na putu za koji su mnogi mislili da će im donijeti bolju budućnost. Stanica koja je za mnoge to i bio. Na žalost, veliki broj njih do te stanice nije nikad niti došao i završio je u hladnom mraku okolnih voda.

Sjećate se Lampeduse? Malenog talijanskog ribarskog otoka koji je bliže Africi no Europi? Kaže doktor Bartolo “kao da je sam Bog postavio taj otok, vrata Europe, negdje između dva kontinenta kako bi spriječio veće patnje“.  Patnje o kojima je pričao vezane su za sudbine onih nesretnika koji su svedeni na zajednički nazivnik “ilegalni migranti”.  Oko 250 000 ilegalnih migranata, većinom mrtvih čiju je smrt morao ustanoviti, prošlo je kroz život doktora u zadnjih 25 godina.

Istih onih migranata koji su ne bi trebali biti ovdje. Jer, oni “nisu kao mi”, nisu “naše vjere i tradicije”, ne pripadaju “ovdje”. A kad pokoji završi u ovim našim kupskim vodama, onda ipak, nadam se, osjetimo onaj tračak sućuti za ljude koji samo pokušavaju sebi pronaći sigurniji život.

Doktor Bartolo je trenutno “eurparlamentarac” jer kaže da mu nije ništa drugo ostalo nego pokušati na najvećoj razini utjecati na politiku Europske Unije prema ilegalnim migrantima i širiti svijest o tome da iza tog izraza stoje ljudi i ljudske sudbine.

Malo je reći da smo svi koji smo bili na tom sastanku ostali duboko dirnuti njegovom pričom i predavanjem (lošem prijevodu unatoč). Njegove riječi su zadirale u srce jer su svjedočanstvo o ljudima od kojih mnogi nisu nikad , da ga citiram,  “tretirani kao ljudska bića”, o djevojčicama i ženama koje su masovno silovane, mučene, ponižavane. I koje su željele samo jedno – pobjeći od tog svega. Slike 365 mrtvih tijela nađenih u podnožju broda, mladića kojim je bilo zabranjeno izaći van potpalublja da ne bi stvarali pobunu, ugušenih u vlastitom očaju; slike mrtvih majki i djece obučenih u najljepše što su imali, kosu spletenih u pletenice i uređenih u nadi da se što bolje predstave u “obećanoj Europi”, slike ljudi sa teškim stupnjem opeklina izazvanih naftom u gumenim čamcima u kojim su danima plutali na suncu i žegi- e to su slike koje ne blijede.

A i ne mogu izblijediti. Jer slične slike, slike istih očajnih ljudi gledamo i tu, u blizini, i sve ih je više svaki dan. Može li čovjek ostati ravnodušan na takvu patnju? Naravno da ne, rekli bi. No kako onda možemo ostati ravnodušni na patnje ljudi koji su pred našim granicama, u sličnoj situaciji, u traženju nečeg boljeg.

Zapravo je vrlo praktično sve te ljude staviti pod suhoparan pravni termin “ilegalni migrant”. Pa onda, obzirom da je ilegalni, dakle bespravni, dakle nema ga, treba zatvoriti granice, graditi zidove, jer, eto ne bi valjalo da nam takvi nepostojeći dođu.  Jer oni su “uglavnom muškarci”, “nisu kao mi”, “druge su vjere i tradicije”. “Ne pripadaju ovdje”. Jer su poslani sa nekom svrhom koja možda ni njima nije jasna.

Kad god čujem takve komentare, ostanem zatečena.  Onako, čisto ljudski.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here