Đorđe Balašević (1953. – 2021.)

„Bajka koja te rastuži kad završi“
(Jelena Balašević)

Ovo je i inače vrijeme tuge, ali potonuće koje sam osjetila kad mi je Dalac javio da je umro Balašević me uznemirilo. Možda zato što sam mislila da je on jedan od besmrtnika koji nikad ne umiru ili zato što je, poput prve ljubavi u moj život ušetao tiho i ostao tu cijelo vrijeme uzvisujući ga i čineći ga boljim i ljepšim. Njegov prirodni talent i izuzetnost „to što je sadržaj, a ne forma, što je velik u teškim vremenima, a običan u običnim“ (G. Gerovac) učinile su ga besmrtnim mnogo prije ovog tužnog dana.

Taj dragi čovjek „mitskog statusa, kantautor melankoličnog i bećarskog rafinmana“ (A. Dragaš), sklon je različitim glazbenim izričajima u kojima stvara nezaboravne hitove poput „Lepa protina kći“, „Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja“, „Prva ljubav“, „Život je more“, „Priča o Vasi Ladačkom“, „Ne lomite mi bagrenje“. U ovoj sam se prilici prisjetila i nekih njegovih zafrkantskih pjesama poput „U razdeljak te ljubim“ i „Mirke“ koje su nas znale razveseljavati i nasmijavati. Upravo je to bila njegova veličina. Znao nas je rasplakati, raznježiti i razveseliti istim intenzitetom, osvješćujući istinu da život nije crno bijela slagalica. Gledala sam ga nekoliko puta i svjedočila nevjerovatnom šarmu konferansi u kojima me lijepim pričama podsjetio na jednog drugog gospodina vojvođanske ravni – Zvonka Bogdana. To su uvijek odmjerne i jezgrovite priče koje oslikavaju karakter govornika, ali i pitomost i ljepotu kraja iz kojeg dolaze. Zahvalna sam novosadskom okružju što je ostao civiliziran, neratoboran, otvoren za suživot i što je otvorio mogućnost djelovanja pjesniku, piscu i kantautoru bliskom običnom čovjeku baš zato što je i sam bio običan. Poput slikara koji slikaju autoportrete i tako svjedoče o prolaznosti vremena i promjeni vlastitog lika i njegov opus obuhvaća lagane i nježne pjesme, štos -hitove, tugu prolaznosti i vlastito starenje, kao i aktualne komentare nekih društvenih situacija često rezigniranih tonova. U ratnom vremenu njegovi nastupi bili su terapija koncerti, na koje smo hodočastili u Sloveniju, jer ih u Hrvatskoj nije bilo. Sjećam se četiri i pol satnog ljubljanskog koncerta koji je bio čista poezija. Toliko sentimenta, povezanosti, sreće, sjete i veselja za umorne ratom iscrpljene panonske mornare. To ushićenje snažilo me, a vjerujem i sve ostale još dugo. Kontakt s publikom mu je bio važniji od izdavanja ploča. Tu je bio povezan s ljudima koji ga slušaju i razumiju, sa milijunskom sljedbom Bistrookih s kojom se prepoznavao po pogledima dopuštajući im da budu to što jesu: tužni, melankolični i promašeni. Divno je njegovo priznanje da prepoznaje lica u publici, jer to je pobratimstvo lica u svemiru, kako veli Tin, ali mnogo važnijim drži što prepoznaje sebe među njima, kao da „smo kodirani istim znakom, a umjetnost je presudna da se očitamo kao jednaki“.

Kad kaže da njegova reklamna kampanja traje već 40-ak godina, da su sve njegove arene, sva kazališta i domovi kulture, svaki božji koncert samo dio kampanje za sljedeći, vjerujemo da je u tome jedina tajna, jer kako veli, treba zaslužiti da se ponovo vratim u taj grad.

Meni su njegove pjesme u različitim vremenima donosile istinsko zadovoljstvo. Uživala sam u njegovom pogledu u retrovizor i žalu za minulim vremenima. Kristina Kovač kaže da odlazi „poslednji duh jedne stare davne zemlje, duh zajedništva, pravde, borbe protiv zla“. Današnja tuga rezultat je svijesti da odlazi junak našeg doba, a ipak netko blizak i drag. Lijepo je poantirala  S. Bukovac rekavši da „je umro posljednji čovjek iskonske tuge koji je u sebi nosio ono dobro i lijepo što sadržava naš mentalitet“.

Ljiljana Lekanić-Kljaić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here