Ne znam što mi je. U stvari – znam. Nije mi ništa. Prije par dana sam se sjetio dvojice mojih dobrih pajdaša iz Zagreba iz doba kad sam studirao. Njih obojicu sam izgubio iz vida. U tih 46 let se svašta dogodilo. Da to stavim u neku perspektivu, da najprije spomenem što se još te godine 1975-te dogodilo. Dakle, te godine je na planet Mars sletio Viking. To je bilo prvo slijetanje robota na drugo nebesko tijelo. Viking je bio robot koji je ostao na istom mjestu, mjerio temperaturu i slikao jedan te isti kamen 3 pune godine.  U tim sam godinama ja bio u Zagrebu kao student i družio se s drugim studentima. Nekako su mi najviše u sjećanju ostali izvjesni Dražen i Tedi. Oni ne poznaju jedan drugog. Ali ja sam s njima  dijelio dobro i zlo u studentskim danima. I onda je to prošlo, pa je došlo služenje vojske, Holandija, rat u Hrvatskoj, moja karijera, korona, potres u Glini i Petrinji itd. I sjetim se ja te dvojice momaka koji su sad već prešli 60 godina baš kao i ja. I sve si mislim – pa oni su pametni, inženjeri, komunikativni, a nema ih na društvenim mrežama. Nikako da ih pronađem. Surfao sam tako satima po internetu, socijalnim medijima i telefonskim imenicima i na kraju ih konačno našao. Neću  duljiti i odugovlačiti s detaljima ali jednog sam pronašao u gradu Hamiltonu u blizini Toronta. U stvari, između Toronta i slapova rijeke Niagare. Kroz njegov grad Hamilton sam se 2 puta provezao 2014-te godine kad sam bio na konferenciji u Torontu, a nisam ni znao da on tamo živi. Kanađani ga ne zovu Tedi nego Ted.  Dražena sam uspio pronaći preko telefonskog imenika iz Zagreba. Dakle, on je u Zagrebu. I sad se slučajno dogodilo još nešto. Upravo u ovom tjednu, kad sam nakon 46 let ta dva pajdaša pronašao, sletio je na planet Mars još jedan robot.

Eto, u tih 46 godina, kad smo mi inženjeri gradili karijere, tehnologija se jako promijenila. Ovaj novi robot se autonomno vozi po Marsu, ima 10 kamera pa slika sve oko sebe. Osim toga, ima lasere, rentgen, bušilicu, termometar, barometar, mikrofon (da čujemo zvukove s Marsa) Ponio je i mali heikopter koji može 10 minuta letjeti po rijetkom marsovskom zraku. Pritisak zraka na površini Marsa je kao na zemlji ali na visini od 50 kilometara.  Dakle, mi Zemljani ne bi dugo izdržali gore na Marsu. Moglo bi se reći da u stvari, nema atmosfere. Prije pola godine sam već pisao o tom robotu koji je sletio u krater nazvan Jezero. (Ameri ga zovu Djezero.) Zato neću više duljiti o robotu. U stvari, nije to ništa posebno u ovo doba tehnologije. Ako su Ameri uspjeli da naprave helikopter koji leti po Marsu, onda nije ništa posebno da sam uspio pronaći dva stara drugara iz Hrvatske koji nemaju Facebook account niti LinkedInn. Još jedna slučajnost. Kao što sam nedavno pisao, i ja sam prestao upotrebljavati Facebook prije 3 tjedna. Zbog toga sam si oslobodio barem jedan i pol sat vremena svaki dan. To me baš preporodilo. Zato sam našao vremena da ih nađem. Svima bih to preporučio.

I za kraj ove čudne dvostruke price, još samo jedan vic: Otvorio Mujo pizzeriju na Marsu u krateru Jezero. Pita ga Haso: “Mujo, pa kako ide pos’o?” A Mujo će: “Ma joj, nikako!! Toliko sam uložio u lokal i sve sam super uredio, pravim pizzu za prste polizat, ali džaba, nema atmosfere..”

 

By Marijan Jozić 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here