Dan kad sam upoznao Balaševića

Ima već puno godina. Jako puno. Bilo je to neke 1980-te ili 1981. godine. Više ni sam ne znam. Neki čitatelji PS portala se sigurno još nisu ni rodili. Tada je postojala Jugoslavija ali nije bilo interneta. Neki Holandez mi je pokazao članak u novinama gdje je pisalo da u Amsterdam dolazi neki kabaretje iz Jugoslavije koji se zove Đorđe Balašević. Koncert za “gastarbajtere” će biti u hotelu “Krasnapolsky”. Inače, “Krasnapolsky” je hotel u strogom centru Amsterdama. Sjećam se da je moja baka iz Gline u njemu odsjela neke 1965-te godine kad se vraćala iz Amerike gdje je bila u posjeti kod svoje kćeri (moje tetke). Iza hotela je u stvari, crvena četvrt (tko ne zna – to su one uličice gdje su prostitutke). Prije se jako komplicirano putovalo u Ameriku, a i natrag. Ona je išla avionom iz Clevelanda u Chicago. Onda KLM avionom iz Chicaga u Amsterdam. Tu je prespavala u hotelu “Krasnapolsky” i sutradan avionom JAT- a za Zagreb. Dugačak put je to bio 1965-te godine. Dakle, to je stari i poznati hotel i stvarno je u samom centru grada da mu ne može biti bliže.

Znao sam tko je Đorđe Balašević i volio sam njegove pjesme. Osim toga, volio sam slušati kako on govori banatskim naglaskom. Prava milina! Osim toga, bio je jako, jako duhovit. Malo me  začudilo što ga nisu najavili kao pjevača nego kao kabaretjea. Ali, kasnije sam skužio da je to zato što ne samo da pjeva, nego i priča dogodovštine i viceve.

I tako ja odlučim da idem na Đoletov koncert. Kad je došao taj dan , uzmem ja moju bolju polovicu i odemo mi u Amsterdam. Tada se još moglo ići autom. Sad je noćna mora ići autom u Amsterdam, a parkiranje u garaži ispod hotela je barem 20 eura na sat. Dakle, dođemo mi tamo i vidimo da se u dvorani govori naški i da su se uglavnom skupili “gastarbajteri”. Bilo je dosta ženskog svijeta s Balkana ali uglavnom da se pokažu kako su se dobro snašle u ovoj dalekoj zemlji. Bilo je bitno da se naprave važne i da se pokažu običnim ljudima.

U koncertnoj dvorani  bilo je oko 100 do 150 ljudi. Na pozornici se pojavi neki Marokanac koji se zove Raaba i koji je bio kao neki predsjednik manjina u Holandiji. On je možda baš zbog tog koncerta napravio karijeru kao političar. Iako je bio malo ograničen, uspio je kao član neke zelene partije da se dočepa nekog uhljebničkog mjesta u parlamentu ali ga je nakon par godina izgubio i sad se više ništa o njemu ne čuje.  Tako on najavi Đoleta koji je došao sa svojim klaviristom i oni počnu koncert. Njih dvoje redaju Đoletove hitove, a izmedu pjesama, Đole priča viceve ili svoje doživljaje. To je bilo doba kad je veliki hit bila pjesma “Oprosti mi Katrin”. Nje se najviše sjećam, a i priče o toj Katrin koju je Đole navodno sreo na stanici u Puli.

Malo me  nerviralo što su neke cure iz publike stalno izlazile iz dvorane i opet ulazile. To je bilo toliko nekulturno i neugodno da je u jednom trenutku čak i Đole rekao: “ Dobro cure, šta vam se toliko piški?” Nakon toga su se smirile pa smo do kraja koncerta uživali u njegovim hitovima.

Nakon koncerta sam u hodniku najprije sreo Đoletovog klaviristu pa sam  s njim malo popričao. Tek toliko da ga pitam kako mu se sviđa Amsterdam i koliko dugo ostaju. Odjednom se pojavi Đorđe Balašević, onako malo nenadano tako da odmah nisam ni znao što da kažem. No upoznali smo se i malo popričali o načinu kako su došli u Amsterdam i tko je to organizirao. Sad mi je žao da im nisam predložio da odemo negdje na pivo ili kavu jer oni ionako nisu imali što drugo raditi. Sad je kasno da žalim zbog nečega što je bilo prije 40 godina. No takvu šansu više nikad nisam imao niti ću je imati. Šteta što tada nije bilo pametnih telefona pa da udarim selfi s Đoletom da naš susret nekako ovjekovječim. Ali, u to doba nije bilo čak ni običnih mobitela, a kamoli onih koji mogu slikati selfije.

Na kraju priče još jedna anegdota koju sam čuo od mog druga iz vojske, nekog Save Milovanovića iz Novog Sada. Sava je išao u gimnaziju s Đoletom i rekao mi je da je jedan dan Đole sjedio na prozoru na prvom katu škole i pisao stihove u neku bilježnicu. Odjednom se na ulici pojavi direktor škole i počne se derati na Đoleta: “Ime! Reci ime!” tražeći ime da ga zapiše i kazni zato što sjedi na prozoru. A Đole pogleda dolje i vikne: “IME!”  Bio i ostao legenda…

 

By Marijan Jozić

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here