Anksioznost, depresija, popizditis

Autor: Marjan Gašljević

Pregrmjeli smo, eto, punu godinu dana pandemije koronavirusa, pobrojali smo i 65 dana od katastrofalnog potresa koji je Banovinu, i onako svekoliko sjebanu, bacio u totalni bad. Građani su to nevolje raznoliko doživjeli. Neki su, jednostavno, pokupili ono malo stvarčica što im je preostalo i potražili neko drugo, perspektivnije mjesto za život. Ono nešto optimističnije raspoloženih zahvaljuje Bogu na živoj glavi nadajući se da će „netko“ priskočiti i, bar djelomično, vratiti onaj stari život. I onda, kao da nevolje nije dosta, započela je i predizborna kampanja za nadolazeće lokalne izbore. U stvari demokratski izborni proces trebao bi biti nešto što nudi optimizam građanima međutim, nekako mi se čini, da politička pljuvačina političkih aspiranata na sigurna uhljebljenja djeluje opakije na psihičko stanje prosječnog građanina neko korona i potres zajedno.

U prethodnih nekoliko mjeseci doživjeli smo i revolveraše i bombaše koji su na svoj način pokušali razrješiti „nešto“ što i njima nije bilo jasno što. Na žalost ti postupci u kojima je izgubljeno i mnogo života nisu polučili nikakvu pouku. Prijetnje i pucnjave, leševi na ulicama prekriveni bijelim plahtama iskorišteni su samo za neka politička prepucavanja bez i pokušaja analize razloga. A razloga je mnogo.

Političarima naravno nešto i nije u interesu do u detalje analizirati sociološki, psihološki i gospodarski fenomen tih ataka jer sve staze analize uglavnom vode prema njihovom nečinjenju. A upravo to nečinjenje intenzivno potiče predizborna kampanja u razmahavanju u kojoj sudjeluje, tu i tamo, neki normalan lik u moru beskorisnih galamđija, populista i redikula svih boja i dezena. Pljušte obećanja ali i optužbe. Od svih dosadašnjih nitko nije dobro radio a sada ti novi likovi odjednom znaju kako učiniti bolje ali neće nikome odati svoju tajnu. Kako te neće „safatati“ depra kada ti lik koji je 4 godine dizao ruku za jednu stvar po istoj toj stvari sada pljuje obećavajući da će je promijeniti. Što je nisi mijenjao do sada nego hoćeš sad kada je mlijeko proliveno?

Godinu smo dana praktički zatvoreni unutar svoja četiri zida. Poštujemo epidemiološke mjere dok, istovremeno, tamo negdje širom Hrvatske neki lamentiraju. Famozni Stožer toliko je puta sam sebi skočio u usta da mu vjeruju samo patološki optimisti. I dok smo dočekali prvi sunčani dan odmah su krenule priče o spasu Hrvatskog gospodarstva nadolazećom turističkom sezonom. Diljem obale izbauljali su razni iznajmljivači i drugi turistički pregaoci, ispružili se na suncu nogama okrenutim prema moru u očekivanju „zračnog mosta prema Britaniji“ ili „Češkim vlakovima“ prepunih „djevuškama“. Gledam jednog tako izvaljenog pred kamerom, skoro je zalegao u svoj svojoj radišnosti na nekoj rivi uz svjetlucanje valića, zadigao sunčane „rei-banke“, pa rastegao „kako čeka da budemo zatvoreni još tri tjedna pa će onda krenuti furešti i zakotrljati se lova“.

Potres i sve njegove posljedice su već stavljene u zapećak. Kandidati iz opozicije jurišaju na trenutno vladajuće u razrušenim i opustjelim mjestima tražeći gdje je nestala humanitarna pomoć upućena potrebitim na tom području. Priča je toliko složena i nerazjašnjena skoro kao i mnogobrojne jame koje su se otvorile po Banovini poslije potresa u kojoj nitko ne zna zašto je nastala i gdje je nestala.

I dok se raspravlja o „virusu olimpijcu“ i nebrojenim „slučajnim“ cijepljenjima cjepivom s već popularnim imenom „da se ne baci“ stotine tisuća najugroženijih nema uopće nade da će ikada doći na red. Prosječan građanin u svoj toj zavrzlami koju itekako i najviše podgrijavaju i priče neodgovornih, najčešće, kvazi-političara jednostavno mora popizditi. A kada čovjek popizdi spreman je svašta činiti. Koliko možemo očekivati od sustava da pruži psiho-socijalnu pomoć građanima kada su prvi timovi među najugroženiju populaciju – djecu došli dva i pol mjeseca poslije događaja?

Jučer smo, dakle, u Sisku imali prijetnju čokoladnim kinder jajetom. To čokoladno jaje moglo je biti i pravo „kinder-jaje“ jer, poznato je, naše je područje prepuno svakojakih ubojnih sredstava preostalih od Domovinskog rata. Netko je to ostavio „za uspomenu“, netko „zametnuo“, a netko, bome, „i za ne bilo trebe“. Da li je društvo spremno ovaj slučaj, kao i sve ostale slučajeve koji su se desili u posljednje vrijeme, iznaći relevantnu anamnezu bar nijansu više od „jebeš budalaša“ te poduzeti i poduzimati mjere da se te psihosocijalne provokacije svedu na najmanju moguću mjeru.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here