POVRATAK U PETRINJU

Autor:Miroslav Šantek

Počeli su u rano jutro. S prvim zrakama sunca napunili su veliki kotao svim onim, samo njima poznatim  sastojcima koje nepce ovdašnjih, banijskih ljudi ne probavaju baš često. Zbijeni ispod bijelog svatovskog šatora na travanjskoj hadnoći, tu na novom asfaltu parkirališta novog kontejnerskog naselja Sajmište Petrinja, satima su kuhali jela koja svakodnevno pripremaju tamo daleko, na obali Jadranskog mora u svojim restoranima i hotelima. Taj najveći kršćanski praznik, Uskrs, doveo ih je u Petrinju. Morali su za svoju dušu još jednom ovdašnjem narodu teško stradalom od potresa skuhati morske specijalitete za ručak.

Ovi ljudi, svi odreda vrsni kuhari vrlo rado su se odazvali pozivu u posjet Petrinji u organizaciji Udruženja obrtnika Petrinja, Glina i Topusko i Obrtničke komore Splitsko – dalmatinske županije, a svu logističku potporu je osigurao Grad Petrinja. U šatoru je živo i veselo. Daalmatinci su dobre volje. Kuhaju i pjevaju. Glasno se šale i smiju i spremno odgovaraju na pitanja novinara koji su prilično uranili. Ispred mene je televizijska ekipa N1, a meni u ruke su odmah ubacili tanjur gulaša od sipe i boba. Crno jelo koje nikad nisam ni vidio, a kamoli probao je vrlo intenzivnog okusa. Začini su prilično drugačiji od onih iz moje kuhinje, a boja je fascinantna. Uz tu deliciju probao sam još par srdela i friško ulovljene lignje iz mora kod Hvara. Kako ribu jedem skoro svaki dan, ovo mi je dobro sjelo. A uživat će i mnogi stanovnici ovog kontejnerskog naselja koji polako pristižu prema šatoru iz kojeg miriše morska hrana.

Pozdraviti ljude s mora dolazi i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović. I on je prošao istu inicijaciju. Dadoše mu žlicu u ruke i probao je malo sipe. Sve što je uspio reći je da se zahvaljuje posjetu i ovoj akciji vrsnih kuhara, da će krajem travnja na ovo mjesto započeti isporuka 156 kontejnera vrijednih oko 10 miijuna kuna i  time se zaokružiti poslovni i stambeni dio naselja.A onda su ga uhvatili i zapjevali: Dalmatinac sam, tu sam rođen ja…

Jedan od najstarijih i najiskusnijih iz ekipe s mora koji su došli, stoji ispred mene i izgleda kao lik iz stihova: Stariš već, sve od žena, mora, vina… s licem izbrazdanim borama od sunca i mora, Antun Nišević iz Trogira i tamošnjeg hotela Jadran mi govori svoja sjećanja. “I sad se naježim kad se sjetim tih prizora”, veli Antun. Čim smo na televiziji vidjeli tu nesreću koja je pogodila ovaj kraj, morali smo reagirati. Brzo smo se okupili, formirali ekipu i krenuli na teren. Već na samu Novu godinu smo se stacionirali na Trgu ispod Robne kuće i vidjeli izbezumljena i preplašena lica ljudi. Nikad prije nisam tako nešto vidio. Mi smo ih hranili danima. Nismo štedjeli ni u čemu.Bilo nam je samo važno da ljudi imaju što jesti u tim nenormalnim uvjetima. Spavali smo u zagrebačkom hotelu Laguna i rano ujutro kretali za Petrinju. Bilo je hladno, snijeg, led, mraz, zemlja se još uvijek tresla, a mi smo kuhali. I drugi kuhari iz drugih krajeva i gradova.Svi smo došli u pomoć ne razmišljajući hoćemo li ili ne. Imali smo gomilu tehničkih problema, ali sve smo uspijevali. Znali smo svi skupa skuhati i 10 tisuća obroka na dan. Bili smo tu sve dok nije došla država.Ponosan sam što sam bio dio te ekipe,tog vremena. Nebitna je vjera i odakle je čovjek. Kad je netko gladan treba ga nahraniti. I opet bi sve to ponovio ako bi trebalo – kaže Antun, čovjek s 40 – godišnjim kuharskim iskustvom.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here