Subota , siječanj 20 2018
Početna / Kolumna / Sretan rođendan prijatelju!

Sretan rođendan prijatelju!

Ne mogu a ne spomenuti jednog velikog sportaša, košarkaša Nikolu Plećaša. Ovih dana je nabrojio 70 ljeta. Kad je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća harao košarkaškim terenima, bio sam još u osnovnoj školi, a kasnije u gimaziji u Glini. Dakle, bilo je to davno. Oni koji se sjećaju tih godina i jugoslavenske košarke znaju kako su to bile napete godine. Imali smo super reprezantaciju i fantastične pojedince. Košarka je postala jedan od najvažnijih sportova bivše Juge nakon Svjetskog prvenstva u Ljubljani. Nikola Plećaš je tad bio u prvoj postavi i zajedno sa sa svojim pajdašima je osvojio zlato. Ivo Daneu je onda bio legenda i te godine (1972.) je prestao igrati košarku za reprezentaciju. Oprostio se od reprezentacije zlatnom medaljom na svjetskom prvenstvu. Prošle godine je navršio 80 “let”. Nikola je bio mlađi i u jednom razgovoru mi je rekao da ga je od Ivo naučio igrati košarku. Da li je to tako ili nije, ja ne znam, ali znam da je Nikola bio veliki talent koji je upornim radom došao do vrha. Kažu da su Ličani tvrdoglavi i uporni. To bi mogao biti razlog što je Nikola na svakom treningu, a njih je bilo, hvala bogu, puno, bacio na koš barem 1000 lopti. Košarkaši su se na treningu natjecali u slobodnim bacanjima. Pitanje je bilo: koliko slobodnih bacanja treba baciti da bi se ubacilo 100 koševa. Nikola je u to vrijeme znao baciti 104 slobodna bacanja da ubaci 100 lopti u koš. Zamislite – sto četiri slobodna bacanja i 100 pogodaka. Zar to nije fantastično? Osim toga, mogao je zatvorenih očiju bacati slobodna bacanja s velikim prosjekom pogodaka.
U to se doba košarka igrala po zimi. To je bio dvoranski sport. Subotom se išlo na utakmice u dvoranu u Zagrebu koja se zvala “Kutija šibica”. Oni koji su živjeli u provinciji (kao ja na primjer), gledali su košarku na TV-u. Navečer se izlazilo na korzo u jedan od kafića ili u slastičarnu kod Omera pa su se komentrirale utakmice. Naravno da je bilo puno omladine. Svako je imao svog idola. Moj idol je bio Plećaš. Njega su svi zvali “Sveti Nikola” jer je imao posvećene ruke koje su bile precizne kao najprecizniji snajper. Njemu se nitko nije mogao suprotstaviti jer je bio lukav, nemilosrdan strijelac i veliki magnet za publiku.
Sad par riječi o magnetu za publiku. Nikola je imao posebne brkove. Pošto je bio popularan, možda i najpopularniji sportaš u bivšoj Jugi, a imao je brkove, svi su ga pamtili. Takvi brkovi su godinama bili popularni u cijeloj zemlji. Svi su/smo ga kopirali. Jedna anegdota kaže slijedeće: na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani, Jugoslavija je pobjedila Ameriku i osvojila zlatnu medalju. No zadnja utakmica se još morala odigrati protiv Rusije. Nikola je već ranije rekao da će obrijati brkove ako osvoje zlato. Pošto su već osvojili zlato, on se je pojavio na utakmici protiv Rusije bez brkova. To je bilo veliko iznenađenje. Slijedeći dan su košarkaši s medaljama išli kod Tita na razgovor i domjenak. U jednom trenutku se pojavila Jovanka i upitala Žeravicu: “A gdje vam je onaj brko?” Naravno da su se svi nasmijali.
Dakle taj brko je ovih dana navršio 70 godina. S ponosom mogu reći da mi je prijatelj. Sretan sedamdeseti rođendan dragi naš “Sveti Nikola” i još dugo nam poživi!!!
By Marijan Jozić

 

Foto: You Tube screenshoot

Moglo bi vas zanimati

Šmajhlanje & najkomotnije

Ne tako davno, bio sam prisutan uz prodajni razgovor gdje je osoba (prodavač) izgovorila: “… …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *